Poremećeni umovi

Negdje netko nekog čeka...

17.06.2015.

Kiša je kriva.

Nisam odavno nešto napisala. Toliko se nesigurno osjećam u proteklih par mjeseci da ne znam o čemu pisati. Previše razmišljam da li je dobro ili ne, hoće li lijepo zvučati... Ali evo danas pišem o osjećajima, o sebi, o teretima s kojim živimo svi mi. Imam predivan pogled na ovu "ljetnu" kišu. Previše je hladno za ovo vrijeme i najradije bih se samo ušuškala u krevet i gledala neki "plačljivi" film. Nagomilalo se ispita, odluke za budućnost još nisu donesene, a ja i dalje evo sjedim pred "životom" razmišljajući da li će me shvatiti oni što čitaju. Šta nas to pokreće? Koje želje nas pokreću? Zašto iz dana u dan radimo neke nepotrebne stvari a mogli smo i nešto uraditi? Kakva je to sila? Ja, evo ne znam. Proteklih par mjeseci sve me to muči. Zašto imam tako iskvarenu sliku na sam način života. Posao, obitelj, dom...Novac. Nije mi prirodno da netko (nebitno da li sam taj "netko" ja ili netko nepoznat") bira svoj mobitel i ostalu tehnologiju iznad izaći van u prirodu, s mirom uživati u zelenilu i raznim zvukovima (ne mislim na zvukove automobila i drugih modernih naprava). Postali smo toliko sebični da radije odgovaramo sa skraćenicama (danas, skraćenice jednostavno postoje za svaku riječ - jer omladina odlučuje kako će se pisati još lakše), čitamo samo nove statuse i kako JK kopira Kim K.(uzor većine mladih) a zaboravili smo na onaj čarobni svijet gdje smo sami glavni likovi knjige "Zločin i kazna" ili "Tvrđave" ili bilo kojeg drugog predivnog djela. Ne zvuči mi dobro kad dijete od 5 godina ima Facebook profil (da, vidjela sam i Facebook profil za bebu staru 15 mjeseci) i +500 prijatelja. Nije ni OK, kad dijete do 7 godine već zna šta je Kamasutra i kako se zove vizažistkinja neke pop dive a kad ga pitaš o nekim "kul" crtanim filmovima on te gleda sa pitanjem na čelu: "Tko još to gleda?!". E ovo je samo dio onog svega što me brine. Ostalo, možda u budućem nekom postu opišem, a možda samo bacim u zaborav. Volite svoje roditelje. Istina je, na mladima svijet ostaje ali su stariji tu da ih pripreme za ostatak života.

12.04.2015.

Igrajmo se.

I tog dana padala je kiša.. Baš kao i prvi dan kad smo se sreli. Imala je nježan pogled, koji je nekako u onoj tišini govorio da će sve biti dobro. Vjetar je raznosio njene pramenove kose, izgledalo je kao jesenje lišće koje traži svoj put. A osmijeh.. osmijeh me je i dobio. Nije trebala ništa reći. Znao sam,a i ona je znala. Prvi dan,očarala me je. Stvorila je sliku sunca u vrijeme te kiše. A danas, na taj dan, ona je kiša. Neprestano lije, sve više udara i divlja... Postaje mračno i hladno.. Otišla je.. Sunca više nema.

07.04.2015.

Nestajemo..

I šta da radimo kad ostanemo bez svega?! Komu se obratiti? Gdje otići? Trebamo li samo stati?...Možda pričekati malo?... Pričekati nekog tko će nam dati topli zagrljaj i šapatom smiriti naše crne i uzmirene duše.... "Sve je ok."...Da,sve je ok. Samo, ove noći su kobne za naše slabe duše. Gubimo se i lutamo... Tražimo,nešto.Tražimo nekoga...Možda sebe?

25.12.2014.

Kako je Facebook ukrao Božić...

Smiješno je da sam prije par godina, trčala od kuće do kuće i sa ogromnim osmijehom izvikivala: "Sretan i blagoslovljen Božić!". Smiješno je da sam ne tako nedavno, "žicala" mamu da mi kupi kredit za mobitel da bih svima koje znam obradovala kilometarskom porukom i čisto onako pokazala koliko mi znače. Danas sam kasnije ustala (a ne kao prije "do 10 da si budna pa obiteljski doručak" , bllablabla). Svi u kući spavaju (mama bolesna pošteno), baka ne zove, jedan brat otišao raditi... Čudan Božić. Bolje reći, malo smiješan, više mi je kao običan dan. Pogledam na mobitel, ništa. "A šupaka! Nije u stanju čestitati,a tamo kad treba kave piti svi zovu." Uletim na "face" , kad A.A razbacuje ogromne statuse svim svojim 1250 prijatelja, S.N. javlja kako je svim svojim 5300 prijatelja poslala osobnu poruku u inbox iako vidim mnogi ju pljuju jer laže i nisu dobili nikakvu toplu poruku za blagdane. Razumijem ja ako je neka daleka familija ili neki stari prijatelj koji je otišao na Mars, pa ono Facebook je najjeftiniji način za čestitanje itd., no daj molim te, ako ti je stari prijatelj još i prvi susjed, mrdni dupe iz te stolice i neka prve čestitke budu uživo. Vjerovatno, kad izađem u grad, svi oni koji su u inbox poslali čestitke, neće se toplo nasmijati i uputiti koju lijepu riječ, čisto ćemo nazdraviti. " Jebi ga, poslala sam ti poruku na face-u . "

03.01.2014.

Ženine bolesti

Neuvjereno je pristupila gadu koji joj prije par godina preokrenuo cijeli život. Posmatrala ga je i pitala se samo jedno...kako je uspjela zavoljeti nešto poput njega?! Nije ju volio,čak mu se ona nije ni sviđala. Jednog dana zaprosio ju je a ona je od lude ljubavi, kao i svaka druga, pristala. Sanjala je o kućici kraj mora, mali vrt i troje djece. San za nju. Danas sve je srušeno. 5 godina je prošlo od tog ludog sna. On je bio još tu. Bila je jedna od onih brojnih koje nisu skupile hrabrosti i pobjegle od nasilnog muža. Trpila je,iz dana u dan,smatrajući kako nema potrebe žaliti se bilo kome. Sama je kriva. Mogla je prvi put zamoliti "gospodina princa" da prošeta s njom do savjetnika,ako ne uspije još uvijek je imala izbor,razvod. No ne,slijepa zbog zaljubljenosti, ostala je kraj njega kako bi ga tješila kad mu je utjeha bila potrebna i postavljala je obraz kad je htio izbaciti nasilje. Igračka svoga muža. San o djeci,zaboravljen. Drhtavim glasom dozvala ga je: "Dušo...", i jače stisnula prstom obarač. Kraj. Rupa na čelu,lokva krvi... Žena iznad žrtve sa smiješkom,potpuno zadovoljna.


Stariji postovi

Poremećeni umovi
<< 06/2015 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930

Instagram:Ema.Courage

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
11449

Powered by Blogger.ba