Nisam odavno nešto napisala. Toliko se nesigurno osjećam u proteklih par mjeseci da ne znam o čemu pisati. Previše razmišljam da li je dobro ili ne, hoće li lijepo zvučati… Ali evo danas pišem o osjećajima, o sebi, o teretima s kojim živimo svi mi. Imam predivan pogled na ovu “ljetnu” kišu. Previše je hladno…
I tog dana padala je kiša.. Baš kao i prvi dan kad smo se sreli. Imala je nježan pogled, koji je nekako u onoj tišini govorio da će sve biti dobro. Vjetar je raznosio njene pramenove kose, izgledalo je kao jesenje lišće koje traži svoj put. A osmijeh.. osmijeh me je i dobio. Nije trebala…
I šta da radimo kad ostanemo bez svega?! Komu se obratiti? Gdje otići? Trebamo li samo stati?…Možda pričekati malo?… Pričekati nekog tko će nam dati topli zagrljaj i šapatom smiriti naše crne i uzmirene duše…. “Sve je ok.”…Da,sve je ok. Samo, ove noći su kobne za naše slabe duše. Gubimo se i lutamo… Tražimo,nešto.Tražimo nekoga…Možda…
Smiješno je da sam prije par godina, trčala od kuće do kuće i sa ogromnim osmijehom izvikivala: “Sretan i blagoslovljen Božić!”. Smiješno je da sam ne tako nedavno, “žicala” mamu da mi kupi kredit za mobitel da bih svima koje znam obradovala kilometarskom porukom i čisto onako pokazala koliko mi znače. Danas sam kasnije ustala…
Neuvjereno je pristupila gadu koji joj prije par godina preokrenuo cijeli život. Posmatrala ga je i pitala se samo jedno…kako je uspjela zavoljeti nešto poput njega?! Nije ju volio,čak mu se ona nije ni sviđala. Jednog dana zaprosio ju je a ona je od lude ljubavi, kao i svaka druga, pristala. Sanjala je o kućici…
Ubijalo me je slušanje priča o ratu. Dok je dida govorio kako je njemu bilo, baba je kreketala o svojim strahovima, a mama.. Ona se sjećala svih koje je izgubila. Zajedno, dok sam ih onako gledala, ta luda obitelj izgledala je poput nekih likova što se pojavljuju po cirkusu. Jedan maše rukama, drugi baca i…
Mrzila je crveno. Svaki mali trag crvene boje, podsjećao je samo na jedno,krv. Pomisao na krv,vodila ju je dalje do smrti, a smrt joj je vratila sjećanje na dane kad je izgubila. Leš u rukama, leš pred očima.. Krv,smrt,gubitak… Na te dane izgubila je dio pameti. I sama je sebi to priznala. Bila je pomirena…
Hajde da zaboravimo sve ono što je bilo tu i pričaj mi sve ponovo. Ovaj put bez laganja. Ovaj put, nemoj prešutiti neke stvari. Slobodno pričaj. I da uvrijedš, neka, proći će. Samo ne krši pravilo iskrenosti. Ako ćeš već tako, znaš gdje su vrata. Znaš svaku drugu. Idi i laži dalje njima. Ali eto,kad…
“I nema neke ljepote u ovom malom sobićku. Krevet, ostatak namještaja.. Veliki prozor, predivni prozor. Kiša je padala. Sad zamisliš kako je divno gledati kišu kroz veliki prozor. Baš i nije ako ju ne voliš.”….Eto zašto ne volim svoju glavu. Nema jedno. Uvijek je tu ono glupo drugo što sve ruši,kvari,razbija i uživa u tome….
Uvrijedi se kad ti kažu da si “normalan”! Približno je značenju: “Nisi ništa. Isti se poput ostalih zaglupljenih ljudi. Ne vrijediš. Ne znaš ništa posebno. Bla…bla..”. Eh, sad će biti onih: “Svi nešto vrijede. ..Ti si ništa…Bla,bla…”. Ti spadaju u te “normalne”. Prate druge šta im se kaže,rade sve što im se kaže,govore šta im…