Izlaz

Mrzila je crveno. Svaki mali trag crvene boje, podsjećao je samo na jedno,krv. Pomisao na krv,vodila ju je dalje do smrti, a smrt joj je vratila sjećanje na dane kad je izgubila. Leš u rukama, leš pred očima.. Krv,smrt,gubitak… Na te dane izgubila je dio pameti. I sama je sebi to priznala. Bila je pomirena sa činjenicom da nitko na svijetu nije potpuno normalan. Pitala se tko to ne razgovara sam sa sobom!? Tko je to tako božanstven pa da nema nikakve strahove!? Smijala je se na ta svoja ofucana pitanja, plakala,jer zna da se izgubljeno ne može vratiti i odustajala.. Crvene je sve više bilo,a ona je upornije davala sebi do znanja da je umorna. I tog dana, kad sam ju zadnji put vidjela, bila je ispunjena nekom “glupom” srećom. Nasmijana “od uha do uha” mahnula mi je s druge strane ceste i pustila se da pada. Nestala s rijekom,zauvijek. I ona, i njeno crveno.

emacourage

Komentariši