Kiša je kriva.

Nisam odavno nešto napisala.
Toliko se nesigurno osjećam u proteklih par mjeseci da ne znam o čemu pisati. Previše razmišljam da li je dobro ili ne, hoće li lijepo zvučati…
Ali evo danas pišem o osjećajima, o sebi, o teretima s kojim živimo svi mi.
Imam predivan pogled na ovu “ljetnu” kišu. Previše je hladno za ovo vrijeme i najradije bih se samo ušuškala u krevet i gledala neki “plačljivi” film. Nagomilalo se ispita, odluke za budućnost još nisu donesene, a ja i dalje evo sjedim pred “životom” razmišljajući da li će me shvatiti oni što čitaju. Šta nas to pokreće? Koje želje nas pokreću? Zašto iz dana u dan radimo neke nepotrebne stvari a mogli smo i nešto uraditi? Kakva je to sila? Ja, evo ne znam. Proteklih par mjeseci sve me to muči. Zašto imam tako iskvarenu sliku na sam način života. Posao, obitelj, dom…Novac. Nije mi prirodno da netko (nebitno da li sam taj “netko” ja ili netko nepoznat”) bira svoj mobitel i ostalu tehnologiju iznad izaći van u prirodu, s mirom uživati u zelenilu i raznim zvukovima (ne mislim na zvukove automobila i drugih modernih naprava). Postali smo toliko sebični da radije odgovaramo sa skraćenicama (danas, skraćenice jednostavno postoje za svaku riječ – jer omladina odlučuje kako će se pisati još lakše), čitamo samo nove statuse i kako JK kopira Kim K.(uzor većine mladih) a zaboravili smo na onaj čarobni svijet gdje smo sami glavni likovi knjige “Zločin i kazna” ili “Tvrđave” ili bilo kojeg drugog predivnog djela. Ne zvuči mi dobro kad dijete od 5 godina ima Facebook profil (da, vidjela sam i Facebook profil za bebu staru 15 mjeseci) i +500 prijatelja. Nije ni OK, kad dijete do 7 godine već zna šta je Kamasutra i kako se zove vizažistkinja neke pop dive a kad ga pitaš o nekim “kul” crtanim filmovima on te gleda sa pitanjem na čelu: “Tko još to gleda?!”. E ovo je samo dio onog svega što me brine. Ostalo, možda u budućem nekom postu opišem, a možda samo bacim u zaborav. Volite svoje roditelje. Istina je, na mladima svijet ostaje ali su stariji tu da ih pripreme za ostatak života.

emacourage

Komentariši